Institucije imaju obavezu da odgovore na nasilničko ponašanje

Osnovne i srednje škole, Školska uprava Ministarstva prosvete, prosvetne inspekcije, Centar za socijalni rad, Odeljenje psihijatrije Opšte bolnice, Dečiji dispanzer – Savetovalište za decu i omladinu Dom zdravlja, osnovne su institucije koje nemaju tzv. represivne mere u suzbijanju vršnjačkog nasilja, ali su neizostavne karike u sistemu zaštite učenika.

Iako se neretko dešava u praksi da adekvatno reagovanje u slučajevima nasilništva zavisi od individualne inicijative stručnjaka u ustanovama, pre svega u obrazovnim institucijama, svaka od navedenih ustanova ima zakonsku obavezu da reaguje.

U Srbiji čitav set pravnih normativa u teoriji reguliše problematiku vršnjačkog nasilja. Slabo je poznato da je Zakon o ratifikaciji Konvencije UN o pravima deteta ratifikovan pre više od 20 godina. Između ostalih, Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, Nacionalni plan akcije za decu, Opšti protokol za zaštitu dece od zlostavljanja i zanemarivanja, te posebni protokoli, koji regulišu preventivan rad, i praktično bi trebalo da budu oslonac stručnjacima u suočavanju sa vršnjačkim nasiljem.

Milica Miletić, psiholog u kruševačkom Domu zdravlja FOTO: S. Milenković
Milica Miletić, psiholog u kruševačkom Domu zdravlja FOTO: S. Milenković

Naš stručni tim za zaštitu dece od zlostavljanja i zanemarivanja za primarni nivo zdravstvene zaštite oslanja se na Porodični zakon iz 2005. godine, odnosno na Posebni protokol zdravstvene zaštite za zaštitu dece od zlostavljanja i zanemarivanja iz 2009. godine, naša je obaveza medicinsko zbrinjavanje i prijavljivanje Centru za socijalni rad i Policijskoj upravi – objašnjava Milica Miletić, psiholog Službe za zdravstvenu zaštitu dece i omladine- Prvo zbrinjavamo povređeno dete, a onda stručni tim procenjuje o kakvoj se vrsti nasilja radi. U dalju proceduru sa prijavljivanjem idemo ukoliko se oceni ozbiljnost cele situacije.

U Centru za socijalni rad napominju da reakcija ove ustanove zavisi prvenstveno od „kanala“ konkretne prijave. Do potpisivanje protokola na lokalnom nivou iz novembra 2014. godine, zahtevi su bili sporadični, većina prijava pristizala je samo iz osnovnih i srednjih škola. Sada se informacije prosleđuju i od posebno osposobljenog tima Doma zdravlja. Ozbiljan nedostatak, međutim, u celokupnom konktekstu vršnjačkog nasilja je što se zahtevi pre sve odnose na žrtve vršnjačkog nasilja i na krivično odgovorne počionice.

Specijalni pedagog Irena Zarić FOTO: S. Babović
Specijalni pedagog Irena Zarić FOTO: S. Babović

Zato je posebno „zanimljiva“ kategorija koja do nas ne stiže, a to su počinioci vršnjačkog nasilja mlađi od 14 godina, jer nisu krivično odgovorni, a čine krivična dela – to je najslabija karika u socijalnoj zaštiti – napominje Irena Zarić, specijalni pedagog. – U praksi, suočavamo se sa nasilnicima kada postanu krivično odgovorni, do nas stižu putem prekršajnih postupaka (javni red i mir, nasilničko ponašanje, teške krađe, čak razbojništva), a tada već radimo vaspitne mere ili naloge, ukoliko dolazi zahtev iz nadležnog suda, odnosno bavimo se sprovodjenjem pojačanih nadzora organa starateljstva, roditelja.

Stručnjaci Centra za socijalni rad  imaju objektivno nadležnost samo za neku vrstu korektivnog nadzora, a ne i konkretnije sankcije. Nedostatak represivnih opcija delovanja delom vezuje ruke već opterećenom sistemu, gde na dnevnom nivou pristižu prijave najbrutalnijeg nasilja u porodici, koje, potom, prirodno, dobijaju prioritet.

Imam utisak i da su prevelika očekvanja od Centra, a objektivno ulazimo u problem tek kada je on nastao i nemamo čaroban štapić – upozorava naša sagovornica. – Činjenica je da prvi put nasilnici dolaze u kontakt sa nama, recimo, sa 16 godina i tu vidimo već lepezu problema. Često potiču iz multiproblemskih porodica, pa ne znate sa čime prvo da se suočite.

Mere represije, osim kroz disciplinske postupke, nemaju ni škole.

Milica Đorđević iz Školske uprave FOTO: S. Babović
Milica Đorđević iz Školske uprave FOTO: S. Babović

Imamo Zakon o osnovama sistema obrazovanja i Pravilnik o protokolu postupanja, tu je jasno propisano koji su to koraci u prevenciji, kako zbrinjavati dete – podvlači Milica Đorđević, savetnica za stručno usavršavanje i razvojno planiranje, koordinatorka za prevenciju nasilja za sve obrazovne ustanove na području Školske uprave. – Moraju da se prikupe činjenice, da se utvrdi uzrok. Ako je potrebno, uključiti policiju i CSR (institucije iz spoljašne zaštitne mreže). Dešava se da se dete zbrine, nekada se obaveste roditelji, a nekad i ne. Čekaju da dete ode kuće ili obaveste roditelje kada je sve završeno, što je greška.

Rukovodioci škola moraju da prijave tzv. “treći nivo nasilja“ u roku od 24 sata.

– Školska uprava onda školi pruža pomoć, procenjujemo situaciju, pratimo izradu planova zaštita za aktere vršnjačkog nasilja, plan aktivnosti i slično – navodi Đorđević.

Svih pet vrsta nasilja po klasifikaciji Protokola (verbalno, emocionalno, psihičko, fizički, digitalno) mogu se javiti na tri nivoa. Na prvi nivo može reagovati razredni starešine, nastavnik, vaspitač, u drugom nivou uključuje se Tim, pedagozi i psiholozi, dok treći nivo već iziskuje institucije iz sistema van škole.

Na terenu se dešava da već na prvom nivou izostane reakcija (odustvo empatije prosvetnog radnika, nedovoljna zainteresovanost vaspitača), a i reakcije u slučaju trećeg nivoa mogu biti sporne (direktori žele da zataškaju incident, kasno prijavljivanje slučaja, slaba saradnja roditelja).

Postupanja u drugom nivou otvaraju novi problem: ukidanje psihološko – pedagošklih službi. Smanjenje broja stručnih saradnika pretpostavlja reorganizaciju u obrazovnim ustanovama, a već umanjeni kapaciteti škola teško da će biti spremni da isprate eskalaciju vršnjačkog nasilja u vezi sa čime je u više navrata regovala stručna javnost. Ukoliko se prosvetni kadar dodatno ne posveti preveniranju nasilnih siutacija, celokupnom sistemu ostaje da samo gasi požar.

Više od polovine slučajeva vršnjačkog nasilja nikada ne stigne do Centra za socijalni rad FOTO: S. Milenković
Više od polovine slučajeva vršnjačkog nasilja nikada ne stigne do Centra za socijalni rad FOTO: S. Milenković

Samo 20 posto onoga što se na terenu desi, bude i prijavljeno – smatra dečiji psihijatar dr Dragan Dronjak. – Nijedan direktor ne želi da se u njegovoj školi dogodi nasilje, da se o tome priča, pa da niko ne želi da upiše tu školu, od čega zavisi i direktorovo postavljenje. Nekada ni razredni starešina ne odreaguje kako treba. Imao sam primer momka od 17 godina, koji je morao da se ispiše iz škole zato što je svakoga dana trpeo nasilje u odeljenju. Školovanje je nastavio vanredno, nedostaju mu prijatelji, a razredni starešina je rekao da nasilnicima ne može ništa, dodajući da su njemu, na primer, izbušili gume na automobilu.

Lekari navode da i pored preporuke za uključivanje Centra za socijalni rad ili rada sa stručnim službama u školi, više od polovine slučajeva ne završi do tih važnih adresa. Brojni profesori, nastavnici i učitelji koji su neformalno razgovarali sa istraživačima CINK-a podvukli su da mnogi timovi za zaštitu dece od nasilja po školama rade tek da se zadovolji forma. Napominju i da su prosvetni radnici preopterećeni izveštajima koji sadrže brojne suve podatke, gde se insistira na činjenicama u vezi s tim ko, kada i pod kojim okolnostima je vršnjačko nasilje prijavio, koja ustanova je obaveštena i kada je prosleđen takav izveštaj. Deca, i žrtve i nasilnici, prosto se gube u takvom pristupu.

Ministarstvo-projekat-2015

You might also like More from author

Comments are closed.

Skip to content