EVROPA VIA KRUŠEVAC: Kompromis

U martu mi se pružila prilika da posle skoro osam godina ponovo otputujem u Brisel, ovoga puta kao član studijske grupe koju je organizovala Beogradska otvorena škola.

Odličan program i još bolji izbor sagovornika, pravo zadovoljstvo za sve koji žele da saznaju šta našu zemlju čeka na putu evropskih integracija. A gde bi drugde, nego u Briselu, dobili prave i potpune informacije o toj temi.

Posebno sam bio pod utiskom ljubaznosti ljudi sa kojima smo se sastajali. Uglavnom “japi”, lepo obučeni i sređeni, sa olovkom u rukama i papirom ispod, spremni da saslušaju šta će im reći predstavnici civilnog društva i medija iz “tamo neke” Srbije (ne Sibirije!). Na kraju sastanka obavezna razmena vizit karti i ono “budite slobodni i javite se kad god vam je nešto potrebno”. I tako od onih manje važnih službenika, pa do poslanika u Evropskom parlamentu. Fini neki ljudi…

Pretpostavljali smo da možemo da očekujemo samo diplomatske odgovore na neka naša nezgodna pitanja, posebno od predstavnika raznih institucija Evropske unije. Kod onih drugih, manje zvaničnih, nadali smo se otvorenijim i iskrenijim odgovorima i ponekoj pikanteriji i nismo pogrešili. Ipak su zvanične informacije uvek manje interesantne od onih do kojih ne možemo doći uobičajenim putem.

Predstavnici organizacija civilnog društva iz Srbije
u Briselu

Veoma snažan utisak je ostavio naš sagovornik u Savetu Evrope koji nam je objašnjavao način na koji predstavnici 28 država – članica dolaze do jedne, zajedničke odluke, obavezujuće za sve.

“Svaki od njih dodje sa stavom svoje Vlade koji potom na licu mesta usaglašava sa drugim kolegama”.

Logično pitanje sledi: “Pa, usaglase li se nekako?”. “Naravno! Niko ne može da dobije sve, a da drugi dobiju ništa! Kompromis je osnova na kojoj je nastala Evropska unija.”

Videlo se da je bio dobro pripremljen za sastanak, ali da nije računao na aktivnu i dosadnu grupu sa puno pitanja kojima smo ga zasuli. Doveli smo ga do trenutka kada je “skinuo rukavice” i otvoreno nam rekao šta misli o daljem proširenju Evropske unije državama tkzv. Zapadnog Balkana: “Mislite da smo mi oduševljeni što treba da primimo šestoricu novih za ovaj sto (gde se sastaju)? Šestoricu koji ne znaju šta znači reč “kompromis”, koji su navikli da na kraju dobiju ili sve ili ništa!”

U Evropi su posle II svetskog rata shvatili da taj put ne vodi do kvalitetnih rešenja, da stavljanje pobeđenog u ponižavajući položaj samo može da pre ili kasnije dovede samo do novih sukoba i ratova. Evropska istorija je puna takvih primera, od pamtiveka pa do Nemačke u vreme Vajmarske republike, između dva svetska rata. Šta se potom desilo, svi dobro znamo. Pitanje na koje nećemo nikada znati odgovor jeste: Šta bi se dogodilo da je odnos pobednika u I svetskom ratu prema poraženoj Nemačkoj bio drugačiji, pametniji i mudriji? Da li bi i tada Adolf Hitler i Nacional – socijalistička partija došli na vlast?

Da se greške istorije ne bi doveka ponavljale, na temelju plana Roberta Šumana je 1951. godine pokrenuta Evropska zajednica za ugalj i čelik. Ova institucija je predstavljala zajednički okvir za dogovore o proizvodnji i distribuciji uglja i čelika u narednih 50 godina i smatra se začetnikom Evropske unije. Pet država – pobednica u II svetskom ratu (Francuska, Belgija, Luksemburg, Holandija i Italija) su zajedno sa poraženom Nemačkom krenuli da uređuju ovu veoma važnu oblast za razvoj ekonomije u tom vremenu, prevazišavši činjenicu da su kao pobednici mogli da nameću svoje uslove i zanemare interese poraženih.

Odatle se krenulo, nastavilo se 1958. godine sa Evropskom zajednicom za atomsku energiju i Evropskom ekonomskom zajednicom, koje su prethodile pokretanju Evropske unije 1993. godine. Sada se sasvim utemeljeno i opravdano smatra da su evropske integracije veoma uspešan mirovni projekat, gde su nekada vekovima ljuti neprijatelji shvatili da moraju da prošlost ostave iza sebe i da zajedno grade budućnost. Sve ovo je zahtevalo velike promene u načinu razmišljanja onih koji su učestvovali u donošenju odluka, u osnovi kojih je stajao kompomis kao način razmišljanja i življenja.

Kompromis je neophodan da bi se oko bilo čega dogovorili, a to na našim prostorima nije uobičajeno. Mi smo skloniji tome da pobedimo i nametnemo svoja pravila, a ukoliko izgubimo, onda gubimo sve i trpimo ili se priklonimo pobedniku. Ono između skoro i da ne postoji. Navikli smo samo na crno i na belo, a kompromis uvek dovede do neke nijanse sive. Koju god stranicu naše istorije krenete da proučavate, naići će te na potpuno istu stvar, nikako da i nama istorija postane učiteljica života već smo izgleda osuđeni da ostanemo večiti ponavljači.

Evropska unija nam je nedavno i zvanično dala perspektivu članstva u 2025. godini, ali pod pretpostavkom da u međuvremenu uradimo sve što se od nas očekuje, odnosno ispunimo sve potrebne uslove. Da bi do toga došlo neophodno je da suštinski izmenimo mnogo toga, u toj meri da bi naša zemlja funkcionisala i izgledala potpuno drugačije nego danas.

U Briselu sam shvatio da taj cilj možemo da ispunimo samo ukoliko postoje i volja i kapaciteti za sprovođenje neophodnih promena. U trenutku dok ovo pišem mislim da tamo gde treba nemamo ni jedno ni drugo. Voleo bih da me vreme demantuje, da ne budem u pravu, ali da nam svima konačno krene na bolje, a ne samo nekima.

You might also like More from author

Comments are closed.

Skip to content