Evropa via Kruševac: LET’S DANCE!

Gledano iz današnje perspektive, nije lako zamisliti kako je 1983.godine izgledao život u SFRJ.

Bez mobilnih telefona, bez interneta, bez masovne upotrebe kompjutera, imali smo problem da pratimo šta se dešava “na zapadu”, odnosno stalno smo kasnili za njima u svakom pogledu. Doduše, postojala je olakšavajuća okolnost da smo imali u to vreme vrlo cenjene pasoše sa kojima smo mogli da putujemo u veliki broj država po svetu, bez ponižavanja u čekanju za vize po redovima raznih ambasada, ali smo ipak kasnili.

U sred tog vremena desio se 14. april 1983. godine, dan kada je Kruševac bio svet. Tog dana je u svim zemljama gde je moćni “EMI Records” imao poslovne partnere počela prodaja jednog od, ispostaviće se, najznačajnijih albuma moderne muzike. Po ličnoj želji David Bowie, ploče i kasete sa njegovim albumom “Let’s Dance” su počele da se istoga dana prodaju po celom svetu, pa i u našem Kruševcu. Na policama muzičke prodavnice “Beteks”-a, medju pločama “Abba”, “Led Zeppelin”, “Boney M” iz kasnih sedamdesetih, našla se i ova o kojoj pišem.

Pravo čudo… Nisam verovao svojim ušima kada sam čuo šta se dešava pa sam morao lično da odem i vidim da je to istina, a ne neka šala. Dodjoh, videh i kupih. Tog dana sam se osećao kao gradjanin Evrope i celog modernog sveta, kojem smo veoma težili u to vreme. Danima sam slušao prava remek-dela rock’n’roll-a, kao što su “China Girl”, “Modern Love”, naslovna “Let’s Dance”, filmska “Cat People” i ostale sa te ploče.

Muzika je u to vreme bila veoma važna za urbanu omladinu. Kakvu je muziku ko slušao, u to vreme je odredjivalo i njegov status medju vršnjacima. Veoma je važno bilo i da imate dobar muzički uredjaj, “liniju” ili “stub”, posebno rado bi vas zvali na žurke uz molbu da ponesete dek, pojačalo ili zvučnike. Nije bilo lako tada da u Kruševcu dodjete do kvalitetne opreme, uglavnom su je donosili iz inostranstva rodbina ili šverceri, pa ko je hteo da kupi, a nije imao nekoga da mu donese, morao je da prati oglase, pa da ode do Beograda, gde se obično završavao posao.

Ništa manje teško nije bilo naći kvalitetnu muziku. Ko je mogao dovlačio je ploče i kasete iz inostranstva, a po našim prodavnicama su uglavnom mogla da se nadju starija izdanja. Kruševac je i u tom pogledu bio periferija, postojale su dve značajnije prodavnice ploča i kaseta, jedna u “Beteks”-u (za mladje čitaoce, tu je sada prodavnica “Sport Vision”-a u okviru “Trayal”-ove robne kuće), druga u malom lokalu u Domu sindikata u glavnoj ulici (tu je sada neki butik), gde je prodavnicu imala Produkcija gramofonskih ploča Radio televizije Beograd, poznatija kao PGP RTB.

U kruševačkim prodavnicama, kao uostalom i u celoj zemlji, prodavala se sveža domaća i malo bajatija strana muzika, trebalo je vremena da se kod nas pronadje nešto kvalitetno, pa se na neke dobre ploče čekalo ponekad i po par godina da bi bile objavljene kod nas. Ko nije imao strpljenja da čeka pribegavao je snimanju muzike sa radija, gde nije bilo lako naći emisiju u kojoj je bilo dobre strane muzike, a da je mogla da se snimi, bez seckanja i reklama. Često je najsvežije hitove puštao Minimaks na Radio Beogradu u svojoj, sada kultnoj emisiji “Tup-tup”, nedeljom, tačno u podne, ali je stalno mučio nas slušaoce i ilegalne snimatelje muzike, jer je uživao da secka pesme, a mi nismo imali mnogo izbora te smo snimali to što može, daj šta daš.

Iako sam poznavao čoveka, žao mi je što nisam imao prilike da lično vidim jednu od najozbiljnijih kolekcija ploča u tadašnjoj SFRJ koju je imao prerano preminuli Vladimir Radojičić, poznatiji kao Vlada Šokac, svojevremeno muzički urednik Radio Kruševca. Par prijatelja mi je pričalo kako je izgledao njegov stan sa svim tim pločama, kao svojevrsni muzički hram u odnosu na koji je moja mala kolekcija ploča, na koju sam veoma ponosan, verovatno izgledala kao neka mala šala.

Teško je porediti to vreme sa današnjim, iako je prošlo samo 35 godina. Tada ste morali dobro da se potrudite da pronadjete muziku koju želite da čujete, dok je danas dovoljno da imate kompjuter i internet da bi u par sekundi pustili bilo koju pesmu, koja vam padne napamet. YouTube je izmenio pojam muzike iz korena, sve je sada postalo lako dostupno, na “klik”, izbor muzike je postao praktično neograničen. Koliko sada kasnimo, pitanje je o kome treba razmisliti.

You might also like More from author

Comments are closed.

Skip to content