“Suze trećeg doba – zlostavljanje i zanemarivanje starih osoba”

U sklopu projekta “Suze trećeg doba – zlostavljanje i zanemarivanje starih osoba” Centar za istraživačko novinarstvo Kruševac je organizovao okrugli sto na kojem su učestvovali predstavnici svih relevantnih institucija koji se bave problemima populacije starih.

Ovo je transkript diskusije na okruglom stolu.

Ja sam Slaviša Milenković, novinar, dopisnik nekoliko dnevnih novina, ovde u funkciji predsednika “Centra za istraživačko novinarstvo Kruševac”, nevladine organizacije koja deluje od prošle godine i koja je već uspela za ovih dvanaest meseci da uradi desetak projekata različitog tipa, uglavnom medijskih, kojima želimo da skrenemo pažnju na neke probleme u našoj zajednici.

Ovde smo na završnom panelu projekta koji smo nazvali “Suze trećeg doba – zlostavljanje i zanemarivanje starih osoba”. Kroz ovaj projekat imali smo više od 20 sagovornika. Razgovarali smo sa predstavnicima desetak različitih institucija i ustanova, a sa jednim ciljem – da ukažemo na problem zlostavljanja i prevashodno zanemarivanja starih osoba u našem gradu.

Kroz rad na tekstovima došlo se do nekoliko jako zanimljivih podataka, pa čak inicijativa, koje bi u perspektivi mogle da budu fina smernica za zvanične institucije šta i kako raditi na poboljšavanju uslova naših najstarijih sugrađana. To su godine kojima svi mi idemo, to je nešto što nas sve manje ili više tiče.

11

Da vas podsetim, prema popisu iz 1991 godine u Kruševcu je živelo 24.790 građana starijih od 60 godina, 2002. godine taj broj se povećao na 29.662, a 2011. godine iznosio je 33.121. To znači da je prema poslednjem popisu koji je održan pre pet godina praktično 1/4 stanovništva grada Kruševca bila starija od 60 godina, dok je pre 25 godina taj udeo iznosio samo17,9%. To je značajno povećanje. Pošto Zavod za statistiku radi odgovarajuće procene između popisa oni su radili procenu 2014. godine i prema njihovoj proceni tada je u Kruševcu živelo 24.104 žitelja starijih od 65 godina, što je još jedan upozoravajući podatak.

Kruševac ubrzano stari. Prosečna starost stanovnika naše opštine je 43 godine, što je iznad republičkog proseka koji iznosi 42,2 godine. Na osnovu ovih demografskih pokazatelja uočava se niz negativnih trendova: negativna stopa prirodnog priraštaja, stanovništvo ubrzano stari, visoka stopa nezaposlenosti, smanjuje se broj stanovnika. To implicira da je potrebno uvesti što više različitih usluga i što više inicijativa usmerenih ka stanovništvu starijem od 60 ili 65 godina.

Mi smo pre početka ovog projekta, kada smo ga pisali, kad smo konkurisali sa njim kod Grada Kruševca koji ga je finansijski podržao, zahvaljujući svom novinarskom iskustvu već imali predstavu šta možemo da očekujemo. Očekivali smo pre svega da se pokaže da je mnogo više slučajeva zanemarivanja starih osoba nego samog zlostavljanja iz nekoliko razloga. To se pokazalo tačnim kroz ove razgovore i istraživanje.

Tačnih podataka o obimu nasilja nad starim osobama u porodici nema. Pre svega zato što same žrtve često negiraju slučajeve nasilje, prikrivaju ih što zbog sramote, što zbog potrebe da zaštite nasilnika koji je najčešće iz njihovog najbližeg okruženja, sin, unuk, ćerka, snaja. Ponekad se stare osobe same osećaju krivima zbog nasilja koje se vrše nad njima, naročito ako nemaju sopstvenih prihoda a nisu sposobne da rade.

Još jedan od razloga zašto se ne vidi statistički taj broj slučajeva nasilja jeste zato što stare osobe nisu obaveštene i upućene kome treba da se obrate da bi se evidentirali ti slučajevi nasilja. Prema podacima policije na teritoriji grada Kruševca u periodu od 2010. pa do juna ove godine evidentirano je 200 krivičnih dela nasilja u porodici od čega su 32 krivična dela na štetu lica starijih od 60 godina. Ovaj podatak sigurno ne odgovara stvarnom broju i onome što se dešava na terenu. Mnogo češće je nasilje u smislu zanemarivanja, ne davanja lekova, uskraćivanja hrane, ne obezbedjivanje ogreva, vređanja, verbalnog, ekonomskog, psihičkog nasilja nad starim osobama.

Mi imamo obavezu da brinemo o starim osobama, jer i mi ćemo ostariti i biće potrebno da o nama neko brine i da nam posveti pažnju.

Gordana Simić: Ja sam Gordana Simić, specijalista urgentne medicine u Hitnoj pomoći i pripremila sam neke podatke.

2015. godine je ukupno bilo 364 odrasle osobe koje su imale neki vid nasilja, od tih 364 osobe osam osoba od 60-65 godina, jedna od 66-70, dve osobe od 71-75 i jedna od 76-80 i čak mi se čini da je ta osoba imala punih 80 godina. Oni su imali fizičko nasilje. Za ovu godinu nemam ukupan broj, ali do juče, kada sam povadila podatke, imamo 15 osoba od 60-80 godina, gde je najstarija osoba 75 godina. Znači, već neki trend povećanja postoji, jer smo za celu 2015. godinu imali 12 osoba a u ovoj godini za devet ipo meseci 15 osoba. To je što se tiče fizičkog nasilja.

Što se tiče zanemarivanja starih osoba, tu su svakojake situacije kada izađemo na teren i svašta zatičemo. Imamo lepe kuće u dvorištu a starije osobe smeštene u pomoćnim prostorijama, bliže štalama, u prostorijama za ostavljanje mašina, proizvoda ili prostorije bliže stoci. Strašno kad vidite.

Treba da pođemo od nekih obaveza i prava. Mi što smo ovde smo u nekim srednjim godinama i imamo obavezu ako imamo stare, bolesne i iznemogle roditelje da vodimo brigu o njima, ako imamo decu imamo obavezu da se staramo i o svojoj deci. To je naša obaveza. Očigledno da većina ne zna za tu obavezu i onda se to tako i reprekutuje na te jadne stare koji su zanemareni ili čak imaju fizičko nasilje.

Strašne su priče sa terena. Mi smo u jednom periodu sakupljali podatke, ako na terenu nađemo staru osobu u nekim lošim uslovima i te podatke smo prosleđivali našem direktorijumu a oni dalje Centru za socijalni rad. Povratne informacije, nažalost, nema.

Imali smo slučaj. Penzionisani policajac koji je živeo sam u velikom dvorištu gde ima familiju, svoju braću od stričeva. Ima sina koji živi u gradu, ima ćerku koja je udata i živi u Kraljevu, bolesna od teške neuromišićne bolesti. Sin dva puta mesečno dolazi kod oca da uzme penziju. O njemu ne vodi računa. Iz jedne od kuća na tom velikom imanju dete od dve godine uzima parče hleba i kaže “Nosim deki”. Eto vam komparacije. Zvali su za njega iz te kuće, oni ne mogu da ga ostave neokupanog, gladnog, da mu nije založeno. Ćerka je bolesna, njen muž dolazi povremeno i donese šta treba. Ovde je sin glavni, uzima penziju zato što nema posao, brine o svojoj porodici a ne brine o svom ocu.

Jelena Milanović, pomoćnica gradonačelnika za društvene delatnosti: U slučajevima fizičkog nasilja koji su zabeleženi kod vas, mene interesuje da li je to nasilje u porodici ili starije osobe žive same pa trpe nasilje od nekog drugog. Imate li takve podatke?

111Dr Gordana Simić: Mi smo u obavezi da popunimo određeni formular i tamo ima stavka gde piše ko je počinilac. Nisam vadila te podatke, ali negde mi je ostalo u glavi da su jednog deku tukla deca na ulici. Gađali kamenjem. Deka je 1916-godište. Ima slučajeva gde se navodi da je počinilac zet, ćerka, sin. Ne mogu sad konkretne podatke da vam kažem.

Slaviša Milenković, moderator: Nasilje nad starima tretira krivični zakon. Prema podacima koje imaju naš Centar za socijalni rad i policija najčešći zlostavljači su srodnici. To su zvanični podaci Stare osobe jako teško prijavljuju nasilje, a ima ga sve više. Naročito je simptomatično ekonomsko nasilje. Upravo ovo što je rekla dr Simić, srodnici im oduzimaju penzije koje su ionako male, ali pokrivaju bar troškove lekova, ali i to im oduzimaju srodnici, maltretiraju ih, vređaju.

Dr Dragana Marić, načelnica kućnog lečenja: Naši korisnici su upravo stari ljudi. Mogu da vam kažem da je zanemarivanje u mnogo većem procentu, nego što vi mislite da jeste. Svi ti ljudi su stavljeni ne sa strane, već tamo negde.

Šta mislite kako zanemarivanje izgleda u očima starih? To je za njih zlostavljanje. Vrlo često im ne donose hranu, odeću ni grejanje. Vrlo često srećemo da su članovi porodice alkoholisani, novac je iskorišćen za alkohol, a onda kreće nasilje na nas. Jer, mi smo u obavezi da ih čuvamo, negujemo i sve ostalo. To su neki problemi koje se nikad neće rešiti. Osnovna stvar u svemu ovome je zakonska obaveza da se roditelji čuvaju, paze, neguju… Nikome ne pada nikad na pamet da je to zakonska obaveza. Vrlo često čujemo rečenicu”Evo, vodite ga tamo pa ga čuvajte vi”.

Suzana Tijanić, Agencija za negu starih i bolesnih “Zlatno doba”: O zlostavljanju ne bih, vi ste više merodavni za to, iako i ja nailazim i na zanemarivanje. Šta je potrebno da se uradi na nekom višem nivou? To je edukacija o ponašanju bolesnih od Alchajmera i demencije jer porodice nisu spremne da prihvate takve osobe. Što je starija osoba to više ima problema. Ta naša srednja generacija nije dovoljno obučena da primeti te simptome i da se ponaša u skladu sa tim simptomima. Dolazi često do zlostavljanja jer misle da su to njihove loše naravi.

Blagica Radonjić, socijalna radnica na Odeljenju psihijatrije: Za razliku od brutalnog načina zlostavljanja i zanemarivanja imamo sad novu kategoriju žena koja je na poseban način zlostavljana. Radi se o ženama koje su poznijeg doba, koje su bake, supruge, možda i ćerke, imaju obavezu prema svojima roditeljima, a uz to im deca dodaju novu obavezu da čuvaju unučiće. Neke su uz to i radno angažovane obzirom na produženje radnog veka do 65 godine života. One su bukvalno zlostavljene. Moraju da rade sve kućne poslove, da rade na poslu, da čuvaju unučiće, a njihova deca za to vreme idu da rade kod drugog poslodavca ili da prošetaju. To je poseban vid koji se nameće kao vrsta zlostavljanja, na to se sada nailazi često.

Imamo i tzv. ageizam. To je netrpeljivost prema starim osobama. Ne mora ona ništa da učini, dovoljno je što je stara i samim tim smeta. Tu vrstu netrpeljivosti srećemo na poslu prema osobama koje su u nekom poznijem životnom dobu i sa tim se vrlo često srećemo.

Emina Todorović, Crveni krst: Početkom septembra mi smo radili anketiranje seoskih područja, od toga je bilo 31 razvijeno selo i 31 nerazvijeno u starosnoj kategorizaciji od 65-75 godina; 75-85 i preko 85 godina gde smo imali i jednu osobu koja je ove godine napunila 100 godina. Izjašnjavali su se o mnogim stvarima vezanim za njihov život. Oni teško priznaju da su zlostavljani, da im nešto nedostaje, da se članovi njihove porodice ne ponašaju dobro prema njima, da trpe neprijatnosti bilo u javnom prevozu, državnoj instituciji, na ulici, u komšiluku. Imala sam samo jedan slučaj da je prijavljen loš komšijski odnos, što je meni bilo neočekivano jer je mala sredina. Ja sam očekivala da ću u seoskoj sredini da naiđem da se oni druže jer su upućeni da se oslanjaju jedni na druge.

Svi govore da im je najveći problem finansije i potrebe za lečenje. Potrebno je da im se omogući lakši dolazak do lekara ili apoteke, nabavka lekova koja bi po njima trebalo da bude jeftinija ili besplatna. Svako od njih ima potrebu za pažnjom, da im se neko obrati, da ih obiđe…

1Suzana Tijanić: Ono na šta sam nailazila je nehigijena odnosno njihova nemogućnost održavanja higijene, i domaćinstva i njih samih. To je jedan veliki problem. Kuća u koju sam išla. U kući do njih žive sin i snaja ali ne dolaze da im počiste, srede, da im pruže negu. Trebalo bi da se uradi projekat gerontodomaćica u seoskim područjima, jer mnogo je stračkih domaćinstava koji ne mogu da samostalno održavaju higijenu.

Emina Todorović: Ja se slažem sa mišljenjem dr Marić da je potrebno da se nametne porodici da ona treba da vode brigu o svojim starima. Ne mogu oni samo da uzimaju, bilo penziju ili proizvode, moraju i da vrate. Ne može da se očekuje od društvene zajednice da im sve omogući. Mi jesmo tu da ublažimo i pomognemo.

Dr Dragana Marić: Jednom sam dala nalog za selo Jošje. Tamo smo zatekli baku i deku koji su pokretni, nisu bili za kućnu negu. Pregledali smo baku, deku i krenuli sam, a za mnom sestra, a deda viče:”Stanite niste nam počistili”. Oni nisu tražili da ih neko pregleda već da im počisti.

Dr Gordana Simić: Ja bih da vam ispričam jedan primer, po mom viđenju frapantan. U pitanju je ženska osoba koja je ostavila svoje dve ćerke i špartala po belom svetu. Kad je ostarila i postala bolesna vratila se u svoje mesto prebivališta. Više nije mogla sama i prijavila se Centru za socijalni rad. Oni je pitaju da li ima dece. Ona kaže da ima dve ćerke koje žive u istom gradu. CSR prosledi slučaj na sud, sud pozove ćerke i naloži im da su obavezne, bez obzira što su bile ostavljene i što su bile u domu za nezbrinutu decu, da brinu o majci. Što znači kad dođe do zakona, sve što se procesuira to se i završi. A što se tiče higijene, pre 30 i nešto godina, kad sam počela da radim, bila je retkost da je neka stara osoba ostavljena bez higijene. Ali opet sve se to svede na bazu, a baza je porodica. Ako oni imaju porodicu članovi porodice imaju tu obavezu, e sad mi treba da ih ganjamo.

Suzana Tijanić: Opet dolazimo do toga da je potrebna edukacija od osnovne škole, odnosno od porodice pa nadalje.

Dr Gordana Simić: Koga da edukujete? Dete u školi koje ima 7-8 godina ili njegove roditelje koji imaju 30 i nešto godina, ili ćete da učite ove od 60 i kusur godina koji imaju decu koja ne žele da rade već sede po kafićima, ili rade pa nemaju vremena? Koga da edukujete?

Blagica Radonjić: Veoma je važno kakav primer dajemo svojoj deci. Ako mi brinemo o našim starima, dajemo primer našoj deci pa će valjda i naša deca da brinu o nama.

Slaviša Milenković: Što se tiče CINK-a i Kruševacpressa-a mi ćemo i dalje nastaviti da se bavimo ovom i drugim temama i da ukazujemo na probleme. Mi vas pozivamo za sve potrebe koje imate koji se tiču medijskih promocija, stojimo na raspolaganju da pokrećemo određene teme koje uočite u vašem delokruga rada. Mi smo tu da ukažemo javnosti na tu vrstu problema, ne sa željom da budemo kritzerski nastrojeni već da upoznamo javnost Srbije.

Krusevac2016

You might also like More from author

Comments are closed.

Skip to content