EVROPA VIA KRUŠEVAC: Točak

Pre nekoliko dana jedan moj prijateljna otišao na daleki put za koji mi, što smo još uvek živi, ne znamo kuda vodi.

Otputovao je da odmori svoju dušu namučenu, zarobljenu u skoro savršenoj mašini, ljudskom telu, koje je eto baš kod njega moralo da pokaže svu svoju ranjivost i krhkost. Dvadeset i jednu godinu je bio prikovan za krevet. Iako ga je telo izdalo, na način koji ne bi nikome poželeli, njegov duh me je fascinirao. O tome želim da pišem…

Dragan Stefanovski - Točak je 21 godinu bio prikovan za postelju
Dragan Stefanovski – Točak je 21 godinu bio prikovan za postelju

Pobede više volim nego poraze, ali vremenom sam se naučio da moram da prihvatim i poraze kao svoje, kao deo sebe. Više puta su me dovodili u situacije koje su mi delovale bezizlazno, u kojima nisam video ni kraj niti izlaz. Zid do zida, nigde vrata da mi se otvore. Srećom, preko trinaest godina imao sam jedno veoma neobično prijateljstvo, poznavao sam čoveka koji se nije predavao u situaciji koju ne znam ko bi od nas izdržao. Kada nisam u takvim situacijama znao gde ću i šta ću, utehu sam nalazio u njemu. Kada on može da se bori, mogu i ja!

Dvadeset i jednu godinu se borio da pretekne i da posluži nečemu višem, a ne samo svojoj muci. Nisam išao često kod njega, ali smo se mnogo češće čuli telefonom: ’’Gde si, prijatelju? Ti si skroz zaboravio na mene? … Hajde pomogni mi ovo, pomogni mi ono, pozovi onoga, nadji mi broj telefona od toga i toga…’’ I šta ću, ima reči koje su teške kao olovo, ne možete ništa protiv njih. Ne jednom me je maltretirao oko nekih stvari, da me je neko drugi zvao i rekao isto, samo bih završio razgovor. Međutim, njegov kredit kod mene je bio bezgraničan, jer se uprkos svemu što ga je zadesilo, borio. Nije odustajao nikada. Život ga je šamarao, a on se nije dao.

Postoje osobe koje kada upoznate, vaš život jednostavno ne može ostati isti. On je bio jedan od njih. Borio se protiv muke koja ga je zadesila, ali i protiv nepravde koja ga je bolela. Kako su on i njegova herojska porodica živeli i krpili kraj sa krajem , to verovatno samo oni znaju, ja mogu samo da naslutim na osnovu onoga što sam saznavao iz naših razgovora.

Kažu da nesreća nikada ne ide sama, što se kod njega pokazalo kao životno tačno. Morao je da se bori sa surovim posledicama nesavršenosti ljudskog tela, ali i protiv nesavršenosti i nepravednosti društva koje je osobe poput njega tretiralo poput vazduha, skoro kao da ne postoje.

Možda se neko pita kakve veze ima ova priča sa Evropom; zašto je pišem u kolumni koja ima tu reč u svom nazivu!? Pa, ima, itekako ima. U svoj različitosti država-članica i institucija Evropske unije, postoji zajednička vizija socijalne pravednosti, u kojoj se vrednost jednog društva meri po tome kako se ono odnosi prema onima kojima je pomoć zajednice najpotrebnija. Nisu sve države bogate, kao npr. Švedska, ali svuda znaju da zajednica mora da pomogne onima kojima je pomoć potrebna, jer nije svima rođenjem isto dato, niti se sreća podjednako smešila svima.

Kako je kod nas, sve me podseća na ono kako mali Perica zamišlja da neke stvari treba da izgledaju. Mnogima su puna usta Evrope, dok istovremeno učestvuju u kreiranju neoliberalnog čudovišta u kome je raditi i bilo šta zarađivati uslov fizičkog opstanka. Kada popustiš, iz bilo kog razloga, gotov si, nema pomoći. Naša imitacija države dodeli ti neku crkavicu, taman da možeš da platiš račune i ponešto da pojedeš. A o socijalnoj pomoći da ne pričamo previše, meni na socijalnu pomoć više liči ono što zarade oni koji rade.

Sve je to doživeo moj prijatelj. Naše lice, ali još više naličje. Nezadrživo srljamo u bolju budućnost, koja samo što nije stigla, dok se istovremeno mom prijatelju ne može obezbediti fizioterapeut, koji bi pomogao da lakše podnosi svakodnevne muke. Da ne pominjem šta bi mu neka druga, socijalno pravednija država obezbedila i omogućila…

Ovde moram da stanem, jer sam počeo da se mnogo nerviram dok ovo pišem. Kao što je i moj prijatelj stao, jer mu njegovo telo nije dalo da nastavi borbu. Otišao je sa ovog sveta uz setne zvuke ’’Summertime’’ koje su njegovi prijatelji, sa kojima je do pre dvadeset i jedne godine zajedno bio u ’’Easy Blues Band’’-u, odsvirali po njegovoj želji.

 

 

 

 

 

You might also like More from author

Comments are closed.

Skip to content